Milivoj Slaviček: O ljubavi o mojoj ljubavi

O LJUBAVI I O MOJOJ LJUBAVI

(Milivoj Slaviček) 

Jedina je budnost spuštenih kapaka

ljubav,

i ona me, najzad, budi.

Ljubav je ubrus pri ručku i večeri.

Ljubav i ja u krevetu

lutamo njenim kosama.

A njena je put miris sna. Strast sna.

Njene su oči duša sna. Toplina sna.

Mi, ljubeći se, prijateljujemo.

Meni je jeka potrebna!

Ljubav raščešljava melodije češljem od njenih pokreta,

i želja diše slikama melodijā, nutrinom melodijā.

Ljubav, ko smjelost, kad su koraci sami,

veče osamljuje,

jer veče je ljestva ljubavi,

i ja se po njoj penjem do suza.

Meni je potrebna moja jeka,

njoj je potreban moj glas.

Ljubav me budi,

ljubav me gleda iz kave,

i žlica je začuđena.

A zapravo, ljubav nosi oklope godišnjih doba,

i kažiprst ljubavi mjeseci su,

namjere.

Ja nestajem,

prelazim u njezinu blizinu.(1950.)